Sjedim na klupi. U "Čekaonici". Čekam. Slušajući tišinu, gledajući u daljinu, čekam prvo presjedanje. Čekam to posljednje zvono u 5 minuta do 12. To mi je znak da krenem na vlak. Sunce sja vani. Neke nebeske životinje sjede na krovu kolodvora. U njemu mnoštvo lica, znanih i neznanih. Ljudi se sastaju i rastaju, grle se i plaču. Otisci stopala ostavljaju kružne mozaike. Stalno dolaze neki novi ljudi, dok ja samo sjedim i čekam. Nekako mi se ne da pričati s nikime od njih.  Gledam na vozni red i shvaćam da toliko toga nisam vidjela, doživjela, čula, ali i da je sada kasno. Znam da ću morati smisliti jako dobro objašnjenje za moje lutanje proteklih 12 godina. Da se kajem što sam lutala? Zašto i bih? Većinu toga sam sama željela i napravila sam tako, bar toliko vjerujem u sebe. Da žalim što nisam išla dalje? Pred kime i komu zapravo? Svi oni već čekaju na svojim peronima. I sad mi samo preostaje da sjedim i čekam. Samo da još jednom provjerim kartu.
Da vidimo:
Odredište: Odavdje do Negdje daleko;
Cijena: Prevelika za platiti - popust na uloženi trud i pregrižen jezik;
Rok trajanja: 12 uzaludnih godina.
Sve je u redu, sve je u savršenom redu...
I zvoni stari sat. 5 do 12, vrijeme je da se krene. Pogledavam još jednom oko sebe da vidim ima li netko poznat s kim bih mogla podjeliti kupé i vrijeme na ovome putu. Nema nikoga, ali vagon je prepun nekih novih lica, nekih drugih životnih priča. Nema više konduktera, nema više zastoja, samo ukrcavanje i iskrcavanje na kolodvorima i poneko presjedanje na važnijim stanicama. Vlak kreće, a putokazi pokazuju u nekom sasvim drugom smjeru. Vrijeme je da se krene, krene u ŽIVOT!





K

Palim cigaretu da smirim nervozu,
da smirim misli dok čekam da te vidim.
Na krevetu ostade miris tijela jedne duše
i riječi koje srce tiho guše,
a svijet ruše...
"Opet mi te uze, već drugi puta!"
Maleno moje, čekat ću do sutra,
Da se uvjerim da opet su prazna jutra.
Da barem san doluta
i da se ne budim, da vidim bijelo.
Da zaspem u tvome naručju,
da me utješi tvoje tijelo,
A što sad?
Ostavljaš mi jedan trag
i tjeraš me na pad...
Samo su suze potekle,
samo riječi zapekle,
samo odlazak ostaje...
A ljubav traži mjeru
I s putokazima u pravom smjeru
naći ćemo vjeru
u spas,
u nas...



K

Kako je nestalo ono što sam dala,
u tužnoj, zadimljenoj noći
Ostaci vremena i jeftinih cigara
i  nadanje da ipak će doći.
Ruševine sreće i poljuljanih snova,
jad zbog smrti jedne ljubavi
i ono što ostaje, maska bola
i tuge koja samo čeka da uguši.
A vrijeme prolazi, ne stoji sat.
Ne briga vrijeme za onu koja ostaje.
Ne čeka na mene da udahnem zrak,
Već se žuri da prošlost postane.
Requiem svira na gitari staroj,
tužno pjevajući o ovom danu.
Pjevajući o obećanju danom
da više nitko ovo srce ne zaliječi.
A ako se srce ipak sjeti da stane,
da poljubi još jednom tužne oči,
neka dođe na onaj dan
kada će i smrt odlučiti doći.
I neka ne isprlja s mržnjom srce svoje,
nek kaže jednom za kraj, u trenu
da bol i ružne riječi vrijeme koče,
ali da ljubav ipak ne poznaje sjenu...



K